Bosansko proljece: na koji na način može civilno društvo da utiče na demokratizaciju?

Die deutsche Version dieses Artikels finden Sie hier

U BiH se demo­kra­tiza­ci­ja ne odvi­ja direkt­no. Mul­tiet­nič­ka zeml­ja traži svoj put u prav­cu demo­k­rats­ke nor­malnos­ti. I pos­li­je 20 godi­na dej­tons­kog spora­zu­ma razvoj izgle­da neja­san i dug. Ple­nu­mi i kon­fe­ren­ci­je, kao što je na prim­jer, Otvor­e­ni Uni­ver­zi­tet Sara­je­vo, koji se u novem­bru u Sara­je­vu održa­vao, izgle­da­ju kao svjet­los­ni tračak. 

Godi­na 2014 bila je za BiH veo­ma tur­bul­ent­na. Zeml­ja je bila pogođe­na pop­la­va­ma koje se u zadnjih 100 godi­na ne pam­te, što je dodat­no i tako već oslab­lje­nu priv­re­du i infra­struk­turu još više osla­bi­lo. Isto­v­re­me­no ističe ter­min za prim­je­nu novog zako­na o izda­van­ju JMBG za građa­ne BiH. Ujed­no mno­ge fir­me u Tuz­li pre­la­ze u pri­vat­ni pos­jed i usljed toga hil­ja­de rad­nika ost­aje bez posla.

Bosnien

Ilus­tra­ci­ja 1: Bos­na i Her­ce­go­vina sa gra­ni­ca­ma entiteta

Događa­ji od ove i od pro­š­le godi­ne vode ka naj­većim pro­testi­ma pos­li­je 1996. godi­ne. Pri­je sve­ga demons­tri­ra­ju rad­nici, stu­den­ti i pen­zio­ne­ri. Ubrzo je govor o bos­ans­kom prol­jeću, o demo­kra­ti­ji. Ali, da li je uopš­te moguće da ulič­ni pri­tisak utiče na demo­k­rat­ski razvoj jed­ne zemlje?

Uticaj civilnog društva na demokratiju

U pro­ce­su demo­kra­tiza­ci­je fil­ozo­fi i nauč­ni­ci pri­da­ju nose­ću ulo­gu civilno­društvenom pokre­tu (Rue­sche­mey­er et al.1992). Inter­na­cio­nal­na zajed­ni­ca pruža veo­ma čes­to pomoc nev­la­di­nim orga­ni­za­ci­ja­ma u zeml­ja­ma koje se od dik­ta­tu­re ka demo­kra­ti­ji razvi­ja­ju. I to sto­ga što je iskus­tvo pok­aza­lo da nev­la­di­ne orga­ni­za­ci­je, ili dru­ge civilno­društvene orga­ni­za­ci­je, mogu pozi­tiv­no uti­ca­ti na učvršćen­je demo­kra­ti­je (pog­le­daj u info­sandučiću 1).

Na prim­jer, orga­ni­za­ci­je kao OTPOR i dru­ge nev­la­di­ne orga­ni­za­ci­je u Srbi­ji, znača­ja­no su dopri­ni­je­le da se pok­re­nu birači tokom izbo­ra 2000­ite godi­ne (izbor učes­ni­ka u 2000­itoj godi­ni izno­sio je 71% u odno­su na 48% u 1997 godi­ni). S obzirom da Miloše­vić poraz na izbor­i­ma nije htio da prih­va­ti, dola­zi u cije­loj zemlji do masov­nih demons­tra­ci­ja, što je na kra­ju kra­je­va znači­lo zav­rše­tak Miloše­viće­vog auto­ri­tar­nog vladanja. 

Bosnien

Ilus­tra­ci­ja 2: Sim­bol Otpo­ra, pes­ni­ca, kod fakul­tets­ke zgra­de u Novom Sadu u Srbi­ji, 2001

Ali gdje leži poten­ci­jal civilno­društvenog pokre­ta u jed­nom pro­ce­su demokratizacije?U jed­nu ruku, pored zva­nič­nih poli­tič­kih par­ti­ja, civil­no društvo može biti jedan važan kanal za arti­ku­la­ci­ju demo­k­rats­ke potražn­je. U dru­gu ruku civil­no društvo, kao zas­tup­nik društ­ve­nih inte­re­sa, ispun­ja­va jed­nu dodat­nu funk­ci­ju i pred­s­tavl­ja još jed­nu moguć­nost više za inte­gra­ci­ju plu­ral­nih inte­re­sa u poli­tič­kom odluču­jućem sis­temu. Njegov uti­caj, na kra­ju, direkt­no zavi­si od pos­to­jećih poli­tič­kih i eko­nom­skih sistema.

Klasna borba za vlast

Isto­ri­ja demo­kra­tiza­ci­je zapad­no­evrops­kih zemal­ja odu­vi­jek je pred­s­tavl­ja­la bor­bu raznih kla­sa za vlast. Dugo vre­me­na don­ja i srednja kla­sa nisu ima­le poli­tič­ka pra­va. Do počet­ka Prvog svjetskog rata u veći­ni evrops­kih zemal­ja važi­lo je samo ogra­niče­no izbor­no pra­vo koje se odno­si­lo na to da su samo imuć­ni mušk­ar­ci smje­li učest­vo­va­ti na izbor­i­ma. Sve do kra­ja 20-og vije­ka u mno­gim mje­s­ti­ma žene nisu ima­le poli­tič­ko pra­vo gla­sa. Šva­j­cars­ka je uvođen­jem pra­va glasan­ja žena na nacio­nal­nom nivou 1971. godi­ne posta­la jed­na od posljednjih zemal­ja u Evropi.

Sa napre­do­van­jem indus­tri­ja­li­za­ci­je i urba­ni­za­ci­je kra­jem 19­og vije­ka razvi­ja se rad­nič­ka kla­sa koja se sve više širi i posta­je sve veća.Da bi mog­le da vrše određe­ni pri­tisak na vla­du rad­nič­ke kla­se se počin­ju kolek­tiv­no orga­ni­zo­va­ti i to tako što su osni­va­le rad­nič­ke sin­di­ka­te ili nove par­ti­je. Tak­ve civilno­društvene aktivnos­ti bile su, i još uvi­jek su, važan fak­tor za demo­kra­tiza­ci­ju (pog­le­daj Rue­sche­mey­er et al. 1992).

Info-­san­dučić 1: Civil­no društvo

Pod civil­nim društ­vom podra­zu­mi­je­va­ju se sve soci­ja­l­ne ust­a­no­ve i orga­ni­za­ci­je (for­mal­ne i nefor­mal­ne) koje su neza­vis­ne od drža­ve. Ova širo­ka defi­ni­ci­ja uključu­je, kako nefor­mal­ni kar­taš­ki klub ili crk­ve­nu gru­pu, tako isto i for­mal­ne nev­la­di­ne orga­ni­za­ci­je kao što su rad­nič­ki sin­di­ka­ti ili poli­tič­ke partije.

Nasljedstvo Jugoslavije

Uslovlje­na više­vi­je­kov­nim živo­tom pod stra­nom vlašću, indus­tri­ja­li­za­ci­ja i moder­ni­za­ci­ja u Bos­ni, u poređen­ju sa drugim zapad­no­evrops­kim zeml­ja­ma, započin­je veo­ma kas­no: 1948. godi­ne 3⁄4 bos­ans­kog sta­nov­ništ­va bili su još uvi­jek sel­ja­ci. U to vri­je­me u Šva­j­cars­koj je udio zapos­le­nih u pol­jo­p­rivre­di izno­sio između jed­ne čet­vrti­ne i jed­ne treći­ne ukup­nog sta­nov­ništ­va. Uz to je još pod soci­ja­lis­tičkim, jed­no­par­tijs­kim sis­te­mom sva­ka dru­ga civilno­društvena orga­ni­za­ci­ja ili rad­nič­ki pokret koji nije bio iden­tičan sa držav­nom poli­tič­kom lini­jom bio zab­ran­jen (pog­le­daj info­sandučiću 2).

Industrijski procvat poslije Drugog svjetskog rata

Pos­li­je Drugog svjetskog rata Jugo­s­la­vi­ja doživl­ja­va indus­trij­ski pro­cvat. U Bos­ni niču novi indus­trij­ski cen­tri. Stva­ra se jed­na jaka rad­nič­ka kla­sa ali, uprkos tome, orga­ni­zo­va­nog rad­nič­kog pokre­ta izvan gra­ni­ca repu­bli­ke nije bilo. Jedan od razlo­ga za to je spe­ci­fič­na priv­red­na for­ma Jugo­s­la­vi­je, koja je kolek­tiv­nu rad­nič­ku svi­jest oteža­va­la, takozva­no rad­ničko samou­pra­vl­jan­je. Samou­pra­vl­jan­je se odvi­ja­lo kroz određe­nu auto­no­mi­ju fir­me ili fabri­ke, a odno­si­lo se na to da su zapos­le­ni mog­li sami bira­ti direk­to­ra ili dis­ku­to­va­ti o visi­ni pla­te. Tak­va auto­no­mi­ja vodi­la je ka ekstrem­noj frag­men­ta­ci­ji rad­nog tržis­ta i dove­la do nejed­na­ke zara­de u okvi­ru istog zani­man­ja. Pod tak­vim uslo­vima kolek­tiv­na svi­jest od stra­ne rad­nika se nije mog­la razvi­ti. Na prvi pog­led je auto­no­mi­ja tih ust­a­no­va i fabri­ka izgle­da­la kao jedan pozi­tiv­ni priv­red­ni model. To je sva­ka­ko dove­lo do toga da jed­ni te isti uslo­vi jed­ne te iste ust­a­no­ve u nekom dru­gom mjes­tu nisu bili važeći.

Info-­san­dučić 2: Saže­tak isto­ri­je Bos­ne i Hercegovine

U toku isto­ri­je Bos­na je bila dio raznih imperi­ja­l­s­tič­kih sila, kao što su osmans­ko ili austro­ugarsko carstvo, što se danas ispol­ja­va kroz veli­ku kul­tur­nu i reli­gioznu razno­li­kost. Tokom vije­ko­va ona je domo­vina kato­li­ci­ma, mus­li­m­ani­ma , pra­vos­lav­ci­ma i jev­re­ji­ma. Sa ras­pa­dom soci­ja­lis­tič­ke Jugo­s­la­vi­je 1991. godi­ne drža­va doživl­ja­va fatal­ni građan­ski rat koji se tek 1995. godi­ne okonča­va Dej­tons­kim sporazumom.

Dayton

Ilus­tra­ci­ja 3: Pred­sed­nik Srbi­je Slo­bo­dan Miloše­vić, pred­sed­nik Pred­sed­ništ­va BiH, Ali­ja Izet­be­go­vić i pred­sed­nik Hrvat­ske, Fran­jo Tuđ­man pot­pi­sa­li Dej­ton­ski mirov­ni spora­zum u Pari­zu, 14.12.1995.

Pos­li­je zav­ršet­ka građans­kog rata osno­van je jedan kom­pli­ko­va­ni poli­tič­ki sis­tem sa dva auto­n­om­na enti­t­e­ta: Feder­a­ci­ja BiH i Repu­bli­ka Srps­ka (pog­le­daj sli­ku 1). Među­na­rod­na zajed­ni­ca isto­v­re­me­no osni­va kan­cel­ari­ju Viso­kog pred­s­tav­ni­ka koji tre­ba da nad­gle­da spro­vođen­je mirov­nog ugo­vora i koji u stvarnos­ti spro­vo­di izvrš­nu vlast. Uz to se sva rad­na poli­tič­ka mjes­ta dod­jel­ju­ju na osno­vu etničko­religioznog opred­jel­jen­ja. Reli­giozni iden­ti­tet građa­na pred­s­tavl­ja još uvi­jek veli­ki iza­zov (Andje­lic, 2003). Po posljednjem zva­nič­nom popi­su sta­nov­ništ­va u zemlji iz 1991. godi­ne odnos je bio : 44% mus­li­mans­kih, 31% srps­kih i 17% hrvat­skih bosa­na­ca (mali pro­ce­nat se izjas­nio kao Jugo­slo­ve­ni). U 2013-oj godi­ni izvršen je novi popis ali rezu­lta­ti nisu ni do danas objavlje­ni (Agen­ci­ja za Sta­tis­ti­ku, BiH).

Dejton i njegove posljedice za civilno društvo

Pos­li­je zav­ršet­ka rata 1995. godi­ne poli­tičkim sis­te­mom Bos­ne domi­ni­ra­ju isključi­vo nacio­na­lis­tič­ke par­ti­je. Par­ti­je koje se pozi­va­ju na nacio­nal­ni civil­ni iden­ti­tet Bos­ne, a koji­ma je veći­na birača mus­li­mans­ko sta­nov­ništvo, u naro­du se per­ci­pi­ra­ju kao mus­li­mans­ke par­ti­je. Ova razli­ka se sa etnič­ke tač­ke gle­diš­ta preni­je­la se na sve poli­tič­ke sis­te­me i na sve soci­ja­l­ne pokrete.

Kao prim­jer: u Sara­je­vu je 1996. godi­ne osno­van Savez Samostal­nih Sin­di­ka­ta BiH (SSS­BiH).
 Isto­v­re­me­no je u Repu­bli­ci Srps­koj osno­van dru­gi sin­di­kat koji sli­je­di srpsko­nacionalističku ideo­lo­gi­ju. Kra­jem 90­ih godi­na već su pos­to­ja­la 23 sin­di­ka­ta u Feder­a­ci­ji i 15 sin­di­ka­ta u Repu­bli­ci Srps­koj. Tek su se 2005. godi­ne oba enti­t­e­ta usagla­si­la i spora­zum­je­la za jed­nu zajed­nič­ku sin­di­kal­nu orga­ni­za­ci­ju koja ima jed­na­ka pra­va za sve. Dis­funk­cio­nal­ni poli­tič­ki sis­tem i kata­stro­fal­ni priv­red­ni položaj dovo­de do poli­tič­kih kri­za u neko­li­ko nav­ra­ta. Iako je 2011‑e godi­ne drža­va bila dugo bez vla­de to nije dove­lo do masov­nih pro­tes­ta širom zemlje.

Glav­na pre­p­re­ka i još veći iza­zov za osni­van­je jed­ne sveo­b­uh­vat­ne orga­ni­za­ci­je civil­nog društ­va, kao što je već reče­no, jes­te očig­led­na etni­za­ci­ja poli­tič­kog, eko­nom­skog i društ­venog živo­ta.
Dak­le, sva­ka tvrdnja nasta­je pod aspektom reli­gi­je i bilo kak­ve dis­kus­i­je o poli­tičkim pitan­ji­ma stavl­ja­ju drža­vu osno­va­nu 1996.godine pod znak pitan­ja. Jed­nu svi­jet­lu tač­ku u okvi­ru pok­re­nutih prom­je­na u zemlji pred­s­tavl­ja­ju, u uvo­du navede­ni, događa­ji u 2014-oj godini.

Tragična smrt novorođenčeta zbog disfunkcionalne politike

Kra­jem 2012‑e godi­ne Ustav­ni sud Bos­ne obja­vio je da su ondašn­ja pri­mi­jen­je­na pra­vi­la za izda­van­je JMBG nevažeća, jer nova ime­na gra­do­va i opš­ti­na, koja su pos­li­je rata pro­mi­jen­je­na, nisu tim pra­vi­li­ma obuhvaćena.

Par­la­ment se nije mogao složi­ti oko toga kuda tre­ba da pro­la­zi regis­tra­c­ij­ski okrug za JMBG: da li duži­nom oba enti­t­e­ta ili tre­ba da bude jed­na jedinst­ve­na, cen­tra­lis­tič­ka regis­tra­ci­ja. Ova na izgled apsurd­na spor­na tač­ka dove­la je na kra­ju cje­lo­kup­nu egzis­ten­ci­ju bos­ans­ke drža­ve u pitan­je. Kad je u febru­aru 2013.godine ter­min, još uvi­jek bez spora­zu­ma, iste­kao, nova doku­men­ta za novor­ođenčad nisu više mog­la da se izda­ju.
Kroz to su dvi­je dje­vo­jčice pos­ti­g­le tuž­nu sla­vu. Obje su bebe doš­le teš­ko bole­s­ne na svi­jet. Da bi se jed­na hit­na ope­ra­ci­ja spro­ve­la, mora­le su u inos­transtvo puto­va­ti. Vlas­ti nisu mog­le da im izda­ju pasoše. Tra­gič­na poslje­di­ca je smrt dje­ce, što je u veli­kom dije­lu sta­nov­ništ­va izazva­lo poriv za masov­ne demostracije.

Stanovništvo ide masovno na ulice

U veli­kom bro­ju sta­nov­ništvo oba enti­t­e­ta pot­po­maže ove pro­tes­te ( 89% u Feder­a­ci­ji, 77% u Repu­bli­ci Srps­koj). Sta­nov­ništvo se uz pomoć priv­re­me­nog spora­zu­ma između poli­tiča­ra smi­ri­lo i nakon lje­ta 2013.godine pro­tes­ti pola­ko pre­sta­ju. Otprili­ke pola godi­ne kas­ni­je, počet­kom 2014‑e godi­ne, rad­nice pozi­va­ju izno­va na masov­ne pro­tes­te zbog pro­ce­sa pri­va­tiza­ci­je fir­mi koje su rani­je pri­pa­da­le državi.

Tuzlan­ski pro­tes­ti mobi­lišu stu­den­te, rat­ne vete­ra­ne i pen­zio­ne­re i u drugim gra­do­vima. Ovaj događaj se pos­ma­tra kao prva real­na prili­ka da se para­dig­ma nacio­na­liz­ma pro­bi­je i sruši. Sva­kod­nev­ni pro­ble­mi Bosne,tj.naduvani držav­ni apa­rat, korup­ci­ja i nefunk­cio­nal­ni priv­red­ni sis­tem pogađa­ju sve građa­ne u istoj mje­ri, bez obzi­ra na reli­g­ijs­ku pri­pad­nost. Ovo se da zak­ljuči­ti pri­je sve­ga iz reto­ri­ke i iz aktivnos­ti pro­test­ira­jućih koji su se jas­no od svih pos­to­jećih par­ti­ja ogra­di­li i nisu moli­li inter­na­cio­nal­ne orga­ni­za­ci­je za pomoć niti održa­va­li ple­nu­me na bazi demokratije.

bosnien

Ilus­tra­ci­ja 4: Pro­tes­ti u Zeni­ci, 10. Febru­ar 2014

Uprkos masov­nim mit­in­zi­ma pokret se u gra­ni­ca­ma pro­ši­rio na Repu­bli­ku Srps­ku. U Ban­ja Luci su se održa­le poje­di­nač­ne demons­tra­ci­je. Masov­ni­ji odziv i neka veli­ka pomoć od stra­ne rad­nika iz Repu­bli­ke Srps­ke izosta­je. Razlo­zi su bili: repre­si­ja, difa­mi­rung (stva­ran­je loše reput­a­ci­je — kle­ve­tan­je), skan­da­li­zo­van­je od stra­ne etničko­birokratske eko­nom­ske eli­te, medi­ja i aka­de­mi­je u Repu­bli­ci Srpskoj. 

Među­tim, na lokal­nom nivou pro­test­ira­jući pos­tižu uspje­he: poje­di­nač­ne regio­nal­ne vlas­ti i poli­tiča­ri pod­no­se ost­av­ku, a u Tuz­li se osni­va novi sin­di­kat (soli­dar­nost), koji neo­vis­no o reli­g­ijs­koj pri­padnos­ti zas­tu­pa sve rad­nice i rad­nike. Osim toga osno­va­na je i jed­na nev­la­di­na orga­ni­za­ci­ja koja tre­ba da učes­ni­ke febru­ar­s­kog pro­tes­ta uje­di­ni i kolek­tiv­no orga­ni­zu­je (pokret za soci­ja­l­nu pravdu).

Šta dolazi poslije protesta u 2014/2015?

Uprkos trač­ku nade pro­tes­ti su pola­ko utih­nu­li uslovlje­ni pop­la­va­ma u 2014-oj godi­ni i jakim repre­si­ja­ma od stra­ne držav­nog apa­ra­ta. Šta­više, pro­test­ira­jući nisu osno­va­li jed­nu jedinst­ve­nu par­ti­ju koja bi se izbor­i­ma u okto­bru 2014. godi­ne mog­la suprot­s­ta­vi­ti. Time su se oso­be koje su bile važ­ne u soci­ja­l­nim pro­testi­ma prik­ljuči­le već pos­to­jećim par­ti­ja­ma, što je dove­lo u pitan­je nji­ho­vu vje­ro­dos­to­j­nost. Iako su rat­ni vete­ra­ni bili učes­ni­ci na demons­tra­ci­ja­ma, pov­re­me­no nedost­a­je snaž­na podrš­ka takozva­ne jugo­slo­vens­ke gener­a­ci­je. Izgle­da da su se bos­ans­ke gener­a­ci­je, koje su Jugo­s­la­vi­ju doži­v­je­le i rat preži­v­je­le, razvi­le u apo­li­tič­ke (ravno­duš­ne pre­ma poli­tičkim zbi­van­ji­ma) građa­ne. Poli­tič­ki skan­da­li i sum­njivi inci­den­ti su sve učes­ta­li­ji u društvu.

Pored moral­ne podrš­ke jugo­slo­vens­ke gener­a­ci­je ono što nedost­a­je je sva­ka­ko aktiv­ni civilno­društveni rad ove sta­ros­ne gru­pe. Ovaj dio društ­va nosi u sebi još pokre­tač­kog poten­ci­ja­la i sto­ga bi bilo od izu­zet­nog znača­ja naći pris­tup ovim lju­di­ma. Da bi pro­tes­ti od 2014. godi­ne ima­li tra­jan uti­caj treba­lo bi da nauč­ni­ci, fil­ozo­fi i akti­vis­ti razvi­ju svoj sop­st­ve­ni pro­gram. To bi kon­kret­no znači­lo: osno­va­ti jed­nu par­ti­ju, prido­bi­ti šire seg­men­te društ­va, pri­je sve­ga gore navede­nu gener­a­ci­ju jugo­slo­ve­na, i pokuša­ti uti­ca­ti na jav­no mnen­je. Samo na ovaj način civilno­društvena aktiv­nost može pred­s­tavl­ja­ti jedan realan iza­zov za pos­to­jeći poli­tič­ki sistem.


Biblio­gra­fi­ja:

  • Ange­lic, N.(2003): Bos­nia-Her­ze­go­vina. The End of a Lega­cy. [Bos­na i Her­ce­go­vina. Kraj nasljeđe]. Lon­don: Frank Case. 

  • Arma­ko­las, I. & Mak­si­mo­vic, M. (2013). “Baby­lu­ti­on” – A Civic Awa­ke­n­ing in Bos­nia and Her­ze­go­vina? [Bebo­lu­ci­ja- Građans­ko buđen­je u Bos­ni i Her­ce­go­vi­ni?]. South- East Euro­pe Pro­gram­me, Working Paper No 34. 

  • ler­hus, J. (2013). Sozia­le Pro­tes­te in Bos­ni­en und Her­ze­go­wi­na. Ein mög­li­ches Signal zum Aufbruch.[Socijalni Pro­tes­te u BiH. Mogući signal za pola­zak]. Fried­rich Ebert Stif­tung, 1–5. 

  • Petro­vic, V. (2015). Ein Ver­gleich der Demo­kra­tie­qua­li­tät in Bos­ni­en-Her­ze­go­vina, Liba­non und Ser­bi­en. [Poređen­je kva­li­te­ta Demo­kra­tie u Boni-Her­ce­go­vi­ni, Liba­nu i u Srbi­ji ]. For­schungs­se­mi­nar­ar­beit. Zürich: IPZ.

  • Rue­sche­mey­er, D., Huber Ste­phens, E. & Ste­phens J.D. (1992). Capi­ta­list Deve­lo­p­ment and Demo­cra­cy. [Kapi­ta­lis­tič­ki razvoj i demo­kra­ti­ja]. Corn­wall: Poli­ty Press.

  • Sej­fi­ja, I. (2007). Buil­ding Civil Socie­ty in Rela­ti­on to Sta­te Struc­tures. [Izgradnje civil­nog društ­va u odno­su na držav­ne struk­tu­re]. [In:Fischer, Mar­ti­na (Hrsg.) Peace Buil­ding and Civil Socie­ty in Bos­nia-Her­ze­go­vina. Ten Years after Day­ton. [Izgradnja mira i civil­nog društ­va u Bos­ni i Her­ce­go­vi­ni. Deset godi­na nakon Day­to­na]. Ber­lin: LIT Verlag. 

Sli­ke:

image_pdfimage_print